16.03. - 29.03.2013.

Pasionska baština : Zlatko Čular - Maja Dolenčić-Malešević - "Smrt i uskrsnuće Kristovo"

22. svečanosti "Pasionska baština"
Pokrovitelj: Skupština grada Zagreba

Čast nam je pozvati Vas na svečano otvorenje izložbe "Smrt i uskrsnuće Kristovo" Maje Dolenčić-Malešević i Zlatka Čulara u subotu, 16. ožujka 2013. u 12,00 sati

Glazbeni program:
KAJKAVSKA MUKA PO IVANU
(iz pasionala Kristofa Peršića iz 1683. godine)
izvodi: ansambl Collegium pro musica sacra

...“Na ovogodišnjoj izložbi po pozivu “Pasionske baštine” izlažu dva afirmirana hrvatska likovna umjetnika, stvaraoci s dugim kontinuitetom bavljenja ljudskim likom i duhovnom dimenzijom postojanja. Zanimljivo je da se pritom nadopunjuju kiparska i slikarska disciplina, te da se manifestiraju različiti pristupi ikonogrrafskim zadatcima koji imaju dugu povijesnu tradiciju u europskim, ali i u domaćim relacijama. Između velikih uzora, impresivnih modela i uvjerljivih prototipova nije lako naći individualnu soluciju, izbjeći stereotipove i inerciju, te ne upasti u puku proizvoljnost, iznevjeriti motivaciju običnom ilustrativnošću prigoda i epizoda.

Kipar Zlatko Čular ulazi u temu Raspeća s ulogom vlastitog dugogodišnjeg bavljenja ljudskim stradanjem, dramom tjelesnosti i ekstazom umiranja. Ciklusi poput Jame, Talaca, Ekshumacije pripremili su ga za motiv patnje i smrtnog grča, samo što je materija gline i bronce djelovala odveć gravitacijski zemno i fizički drastično. Odlučivši se predstaviti Raspetog Krista u bjelini, čistoći, izdvojenosti sadre ili gipsa samim time je liku dao svojstva što ga izdižu iz običnosti i narativnosti. Iako gips uglavnom povezujemo s klasicističkim akademskim postupicima, u Čularovoj primjeni on ima oporosti i izravnosti enformelističke fakture, a i sama modelacija daleko je od naglašene voluminoznosti ili opisnosti korpusa. Dva druga raspeta tijela (Dizme i Gizme) još su sumarnije tretirana, svedena na znakove u masi. Nekoliko obojanih crteža što prate Čularovu pasionsku prezentaciju također svjedoče kako autoru nije do narativnosti nego do simboličnosti, kako ne teži imitaciji nego sugestiji, a to je svakako primjerenije motivu koji više od doslovno događajnoga ima dublje preneseno i teško dohvatno značenje.

Slikarica Maja Dolenčić Malešević druži se s novozavjetnim prizorima s onom istom prisnošću i čednošću s kojom je čitava radnog vijeka predstavljala običan svijet, likove iz susjedstva, poštare, šahiste, muzikante, djevojčice, domaće životinje i mrtve prirode na priprostim stolovima. Njezina izrazito nježna, lirska crta vrlo je sumarno oblikovala obrise predstavljenih, s ozbiljnošću i uživljavanjem u samoću i tišinu njihova življenja. Stoga, ona i svetim likovima, pa i samome Isusu, pristupa upravo “šopovski”, poziva ga u bliski joj ambijent i prepoznaje po mogućoj srodnosti. Po toj gotovo franciskanskoj poniznosti i sklonosti za ljepotu svakodnevice stiče pravo da se i s najvećim motivima ogleda u zrcalu malenosti.“

akademik Tonko Maroević